Tuesday 19 February 2008

Benefit of having a small car


Photo was taken in the Kilburn Park Road, London.

Monday 18 February 2008

Jambolija

Sinoć sam prvi put čuo za ovu reč, a voleo bih da nisam. Bar ne u tom kontekstu. Rečenica "...Zidovi uzanog stepeništa su bili obloženi lako zapaljivom jambolijom..." se nalazi u mnogim novinarskim izveštajima o stravičnoj nesreći koja se desila preksinoć u Lounge klubu u Novom Sadu. Osam mladih života se ugasilo u vatrenom grotlu iz kog nije bilo izlaza.

Sedeo sam na spratu tog kluba nekoliko puta. Retro koncept enterijera je bio nesvakidašnji ali ambijent i prostor su bili pomalo klaustrofobični, i na žalost, sada kobni. Stresao sam se kada sam samo pomislio kako su mogli izgledali ti trenuci pakla...

Iako se sada nagađa kako je do požara došlo, jedno je sigurno: verovatnoća da dođe do tragedije je uvek postojala, što zbog nepostojanja pomoćnog izlaza, što zbog veštačkog materijala kojim je dekorisan enterijer. A tu je bio još jedan sveprisutan faktor: dozvoljeno pušenje na javnim mestima. Ako bi ono bilo zakonom zabranjeno, dobit za društvo bi bila ogromna: mladi ljudi se ne bi gušili u oblacima dima kada izađu u svoj omiljeni klub, smanjio bi se broj kancerogenih oboljenja, a bio bi manji i rizik od požara.

Engleski parlament je 1. jula 2007. doneo takav zakon. I bilo je neobično izaći i videti kako po kafićima i klubovima više niko ne puši, nema gustog dima ispod tavanica i iznad šankova, ljudi ne tumaraju i ne plešu u otrovnoj magli; garderoba ne smrdi na duvan po povratku kući. Ovo je jedna od prvih stvari koju mnogi moji prijatelji iz Srbije primete kada izađemo ovde u neki klub, pab ili restoran.

Zakon je donet i ljudi ga poštuju. Kazna za pušače koji ga prekrše je £50, odnosno £30 ako se plati u naredne dve nedelje. Ukoliko ugostitelji dozvole pušenje u svojim objektima, rizikuju da budu kažnjeni sa £2500. Postojala je bojazan među njima da će im opasti broj mušterija ali to se nije desilo jer su, na primer, u pabove počeli da dolaze ljudi koji su ih ranije izbegavali baš zbog duvanskog dima. A svaki pab, ili klub, ima takozvani beer garden - natkriven deo ispred ili iza objekta gde pušači mogu da izađu i konzumiraju cigarete. Neki su čak uvideli da na tom mestu lako dolazi i do poznanstava...jer su ljudi skoncentrisani na malom prostoru i nekako su više upućeni jedni na druge. Često su to zapravo bašte, sa drvenim klupama i stolovima, gde se može izneti piće i sesti.

Ovaj zakon nije ograničen samo na zatvorene prostore. Pušenje je zabranjeno čak i na peronima železničkih stanica ali i na autobuskim stajalištima.

Da je sličan zakon postojao kod nas, ova tragedija bi možda bila i izbegnuta. Ipak, nikad nije kasno za prave zakonodavne poteze.

Saturday 16 February 2008

Eto ko misli na mene

Pre neko jutro, baš na Dan zaljubljenih, kroz prorez za poštu mi je u hodnik upala plavo-crvena koverta. Odmah sam znao od koga je i baš se obradovah jer se neko i mene setio na taj dan. Haha, znam ja da sam za njih samo jedan broj, u moru mušterija, i da nema tu nikakve ljubavi već su tu marketing i profit u pitanju ali baš zato mi je bilo interesantno da vidim kako Tesco čestita Svetog Valentina. Na koverti je pisalo: Some people say it with flowers. We say it with Clubcard Points. Lepo.

Već godinu dana sam (kako u šali znam da kažem, ponosni) vlasnik Tesco Clubcard kartice. Dobija se na zahtev i jedna od osnovnih namena joj je skupljanje poena za vaučere: na kasi, prilikom plaćanja, kasir očita broj kartice na infracrvenom čitaču i ukupan broj poena se uveća za iznos proporcionalan pazaru - za svaku potrošenu funtu se dobija jedan poen. Svaka tri meseca Tesco šalje vaučere za kupovinu u vrednosti skupljenih poena, s tim što se sada poeni pretvaraju nazad u funte. Konačna dobit za kupce je vrlo mala jer za potrošenih £100 dobijete samo £1. Ali zato Tesco dobija dragocene informacije o vama, tačnije, o vašim kupovnim navikama. Prilikom očitavanja kartice, u bazu podataka se smešta i lista svih kupljenih artikala, tako da oni tačno znaju šta i kada kupujete. Ovo im je korisno jer svoj marketing mogu da prilagode svakom kupcu ponaosob. Na primer, mogu poštom da šalju specijalne ponude i promocije. Mušterijama koje su proteklih meseci kupovali bebi-opremu, poslaće reklamu za pelene ili nešto slično, ali neće slati nešto za šta znaju da je van njihovog interesa.

Uz vaučer, Tesco šalje i ponude da skupite ekstra poene ako ponovo kupite neki od proizvoda koji se uobičajeno nalaze u vašoj korpi. Na osnovu artikala pod naslovom "Offers on things you like" (ali i pod "Offers we hope you like") možete zaključiti šta ja često kupujem: hranu označenu sa Healthy Living, jabuke, sir...Da li trebam da napomenem da nije prošlo ni 2 nedelje od kako sam kupio automobil, a odjednom sam počeo da dobijam poštom reklame raznih osiguravajućih kompanija koje su se utrkivale u ponudama za osiguranje kola...Dobrodošli u kuću Velikog Brata!


Slični trendovi postoje i u online oglašavanju, gde kompanije na osnovu vaše IP adrese mogu da saznaju odakle surfujete, a takođe znaju i koje sajtove posećujete pa se nemojte iznenaditi ako vam se u browseru odjednom pojavi pop-up prozor sa ponudama za kreditiranje automobila čiji naziv ste ukucavali u neki pretraživač prethodnih dana, ili ponuda za instant relief koji će vam pružiti lokalne devojke, uz naveden naziv vašeg mesta gde živite...

Friday 15 February 2008

Jedna šetnja

Meni ovde fali sunca. Čak i kada ga ima, sve što mogu je da kroz zatvoren prozor moje klimatizovane kancelarije posmatram kako se senke drveća i zgrada izdužuju dok protiče još jedno moje programersko popodne. I onda imam silnu potrebu da budem napolju, na otvorenom, da gledam u daljine, da osetim vetrove po licu, da čkiljim kada se okrenem ka suncu.


Nije mi dovoljno kada jutrom prolazim kroz maglovit šumarak pored pruge, ili kada uveče gledam igru udaljenih treperavih svetiljki oranž boje iznad pustog grada...ne, nije mi dovoljno jer u sred dana želim da legnem na sred polja, da osetim kako se lome trave pod mojim leđima, da raširim takav ruke i noge i da osetim kako mi ta naša najsjajnija zvezda obraze i čelo čini toplim. Ima li šta lepše nego saznanje da ležiš na jednoj čitavoj planeti, da imaš nju, da ti čuva leđa dok gledaš u udaljene svetove iza oblaka koji klize visoko iznad...


Proteklog vikenda nebo je bilo plavo-plavo a sunce je bilo jasno i moje noge su same krenule ka vratima, pa preko igrališta, dole niz ulicu, pravo do reke. Nikada ranije nisam išao na tu stranu ali noge kao da su znale put. Od crkve u Hartfordu (kako se zove taj deo Hantingdona) pa uzvodno, sve do starog mosta za Godmančester, postoji staza koja vijuga kroz park pored reke. Bio sam ushićen jer sam, eto, skoro u komšiluku, otkrio do tada meni nepoznatu oazu prirode. Slike koje sam napravio tog dana su ovde.

Tuesday 12 February 2008

Dobio sam krila!

Kada sam bio gimnazijalac, maštao sam o studiranju na Kembridžu. Na kraju, studije sam završio u Novom Sadu ali sam juče ipak položio jedan ispit u Kembridžu - vozački! Iz naše perspektive, to i nije neki veliki događaj, ali ja verujem da on predstavlja najveći i najstrašniji ispit za ogroman broj Engleza. Prolaznost je 43% i čuo sam da nije neobično da se na vožnju izlazi i po nekoliko puta. Na sajtovima vezanim za ovu tematiku nalaze se reklame koje kandidatima nude hipno-terapiju i savetovanja kako se osloboditi nervoze i stresa. U knjižarama sam video desetak različitih knjiga sa savetima kako položiti vozački - od toga šta uraditi ako vam naiđe neko vozilo baš kada skrećete u rikverc u sporednu ulicu pa do uputstva kako zapamtiti šta je Levo a šta Desno (jer se ljudi od stresa zbune pa i to zaborave; savet je staviti npr. prsten na neki prst desne ruke, ili na palčevima odozgo napisati "L" i "R"). Mnogo pažnje se posvećuje stresu, kako ga prepoznati i prevazići. Neke od metoda podrazumevaju duboko disanje, često se spominje sisanje pepermint bombona a navode se i primeri rečenica koje trebaju da razbiju zategnutu atmosferu u automobilu za vreme ispita. Baš su na sve mislili autori ovih knjiga, nisu zaboravili ni da čitaoce podsete da provere da li su poneli sva dokumenta ali i da se unapred raspitaju da li test-centar ima toalet za kandidate (moj ga nije imao ali sam to na vreme proverio, hehe).

Ovo je banalan primer, ali može poslužiti da se stekne utisak do koje mere je u Engleskoj sve prilagođeno za svakoga. Posle odrastanja u Srbiji devedesetih, pod sankcijama i bombama, štošta mi ovde deluje smešno, nepotrebno ili preterano. Život u Srbiji nas je naučio da budemo žilavi i da se snalazimo, pa nam je sada neobično lako ići putevima pored kojh stoje putokazi i znakovi namenjeni za razmažene, lenje i nemisleće, što zapravo i predstavlja civilizaciju...Baš kao i kriterijumi za polaganje testa, koji su ovde zaista visoki, mnogo viši od onih koje sam morao da ispunim kada sam polagao svoj prvi vozački, u Srbiji, davne 1996. Na primer, vozi se 40 minuta, u gradu i van grada, i ispitivač (tj. jedan jedini član komisije) sedi pored vas i uredno beleži sve greške u formular. Beleže se male (minor), opasne (dangerous) i ozbiljne (serious) greške. Pada se ako napravite 15 ili više malih grešaka, ili jednu bilo opasnu ili ozbiljnu grešku. Takođe, pada se i ako se 4 puta načini ista mala greška (npr. ne pogledaju se i glavni i levi retrovizor pre davanja levog žmigavca pri skretanju ulevo) jer se to računa kao opasna greška...Ja sam prošao sa 3 male greške :)


Kako smo se moj instruktor i ja približavali Kembridžu, gusta jutarnja hantingtonška magla je prerastala u lep i sunčan dan. Ispitivač je bio vrlo korektan i učtiv - svaka druga reč mu je bila "Please" i "Thank you". Lepo sam se osećao kada mi je, po okončanju testa, rekao da sam položio i čestitao mi. Sada sam znao da sam potpuno slobodan.

Živeti van Londona a biti bez automobila je kao biti bez nogu. Javni transport je redak i nema ga u kasnijim večernjim satima (što mi je bitno zbog povratka sa časova salse) a taksi je opet preskup (oko £25 do Kembridža). Spomenuću ovde i da jedan čas (2 sata) vožnje u auto-školi košta £44 a na slobodan termin za test vožnje se čeka 9 nedelja pa mi je i zbog svega ovoga laknulo. Konačno, na internacionalnu vozačku dozvolu sam mogao da vozim samo prvih godinu dana boravka u Engleskoj pa je bilo prilično frustrirajuće gledati svoj sopstveni auto a ne smeti ga voziti.

Sada je sve drugačije...jedva čekam da ubacim Pepperse u CD plejer i da ponovo zapalim kroz one lepe krajolike, autoputem, dole za London!

Thursday 7 February 2008

Jedna od caletovih omiljenih

Setio sam se veceras refrena jedne pesme koju sam nekada davno imao snimljenu na kaseti. To davno je bilo neke 1986. ili 1987. godine. Kasetu sam slusao na kasetofonu nemacke proizvodnje koji se sada trenutno nalazi na nasoj vikendici na obroncima Fruske Gore. Znam da je ovu pesmu moj tata jako voleo. Da mi nije poznatog i uglednog beogradskog advokata Dr Branimira GOOGLE-a i YouTube-a, tesko da bih tu pesmu ponovo ikad pronasao. A evo jesam!

Lemon Tree
(Peter, Paul & Mary)

When I was just a lad of ten, my father said to me,
Come here and learn a lesson from the lovely lemon tree.
Dont put your faith in love, my boy, my father said to me,
I fear youll find that love is like the lovely lemon tree.

Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.
Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.

Beneath the lemon tree one day, my love and I did a lie
A girl so sweet that when she smiled the sun rose in the sky.
We passed that summer lost in love beneath the lemon tree
The music of her laughter hid my fathers words from me:

Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.
Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.

One day she left without a word. she took away the sun.
And in the dark she left behind, I knew what she had done.
Shed left me for another, its a common tale but true.
A sadder man but wiser now I sing these words to you:

Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.
Lemon tree very pretty and the lemon flower is sweet
But the fruit of the poor lemon is impossible to eat.

Wednesday 6 February 2008

Zabranjena muzika

Ponekad ne smem da slusam neke pesme u miksevima DJ River-a. Isuvise me ponesu na novosadsku Grbavicu, u ulice kuda smo zajedno prolazili i drzali se za ruke, jedne jeseni, zime i proleca 2005. i 2006. godine. Njen osmeh sam video po fasadama starih kuca i u izlozima novih zgrada. Pamtim njenu siluetu, kako mi se priblizava, na uglu Bulevara Cara Lazara i Puskinove. Plava jakna, uzane crne farmerice, crvena kozna torba i crvene cizme...Sedeo sam popodne u kancelariji, za mojim radnim stolom, sa slusalicama u usima. Ispred mene je bio racunar koji je izvrsavao neke kompleksne algoritme dok sam ja gledao iznad monitora, kroz prozor prema prostom i tihom zapadnom nebu utonulom u izmaglicu novosadske veceri koja je donosila Nju...Muzika sa MTV-ja u sitne nocne sate, u mom malom sklonistu od sveta...naceti sok od kajsije i crvena kozna tasna na stolici. Ociju njenih da nije...bilo, ne bi bilo neba u nasem malom stanu...